Prijateljice

Smiješno je to kako smo se upoznali. Ja u valjda svom najgorem mogućem izdanju :D , jutro, krmeljava, rašćupane kose (pod kapom doduše), u staroj robi.. ma ono, koma. Nije ni on bio ništa bolji :) Sreli smo se sasvim slučajno i to je valjda bilo to. Desio se klik! No, duga je to priča.. bit će prilike i za nju.
Ono o čemu danas razmišljam je kako se svi mijenjamo. Ili ne, u tom i je stvar.
A da krenem od početka? E pa, nakon što smo se T. i ja upoznali i zaljubili, počela sam provoditi manje vremena sa svojom "ekipom". I bili smo stariji, ne da mi se više onako lumpovat po parkovima i sl. Što mislim da je normalno. I dalje smo se mi čule, viđale, ali što dalje sve manje i manje.. i život nas je odveo na različite puteve pa smo se tako rasule pa skoro i po cijeloj Hr. Samo, to nekima smeta, na komunikaciju s dragim osobama mislim, a nekima ne.. Nakon vijesti da ćemo se vjenčati nakon x godina zajedno, nitko nije bio iznenađen i svi su bili sretni zbog nas. Lijepo :) Kuma, s kojom sam od malih nogu i kojoj sam i ja bila kuma prije 5 god. (ajme kako vrijeme leti!), je bila presretna, zivka me često da vidi što je novo, kad ćemo ići birati vjenčanicu.. Prijateljica iz drugog grada isto tako. S njima i jesam od malih nogu i volim ih kao sestre. Ono što me bode u oči su moje djeveruše. Osim te iz dalekog grada, ostale tri su ovdje. Skoro pa susjede (rodbinski povezane). Godinama smo se družile, izlazile zajedno, bile po cijele dane zajedno i bio je to logičan izbor. No njih kao da ništa ne zanima. Ne kao, nego ih ne zanima. Prošlo je već 6 mj. od ajmo reć te objave i naših zaruka, u tom vremenu su me valjda jednom nazvale i pitale kako idu pripreme. Ne bi me to toliko smetalo, ok, one su još sve tri slobodne cure, izlaze svaki dan, non-stop su negdje u nekom movingu pa ajde i razumijem. Na neki način. Zasmetalo me to da otkad je on otišao tako daleko i znaju da mi je teško, niti jedna se nije sjetila nazvati me. Pozvati na kavu. Ma ne moraju ni to, bilo bi dovoljno i hej, kako si? Meni bi bilo lakše. Jel one nemaju osjećaj za to? Ili ja možda previše tražim?
Ustvari, to nije prvi put da od njih nešto tako doživljavam.. Bilo je već tu ljubomore i svega. No neću o tome. Drage su mi i kažem, bilo je logično da mi one budu djeveruše jer druge nemam ni ne želim. No isto tako očekujem i neku povratnu informaciju s druge strane. A kako sad stvari stoje, načekat ću se. Zar ih ne zanima baš ništa? Kad pitam zašto, dobijem uvijek isti odgovor.. jedna je uvijek bolesna, druga puno radi.. Ne znam što dalje. A možda je onda stvarno stvar u meni..