Prijateljice

Smiješno je to kako smo se upoznali. Ja u valjda svom najgorem mogućem izdanju :D , jutro, krmeljava, rašćupane kose (pod kapom doduše), u staroj robi.. ma ono, koma. Nije ni on bio ništa bolji :) Sreli smo se sasvim slučajno i to je valjda bilo to. Desio se klik! No, duga je to priča.. bit će prilike i za nju.
Ono o čemu danas razmišljam je kako se svi mijenjamo. Ili ne, u tom i je stvar.
A da krenem od početka? E pa, nakon što smo se T. i ja upoznali i zaljubili, počela sam provoditi manje vremena sa svojom "ekipom". I bili smo stariji, ne da mi se više onako lumpovat po parkovima i sl. Što mislim da je normalno. I dalje smo se mi čule, viđale, ali što dalje sve manje i manje.. i život nas je odveo na različite puteve pa smo se tako rasule pa skoro i po cijeloj Hr. Samo, to nekima smeta, na komunikaciju s dragim osobama mislim, a nekima ne.. Nakon vijesti da ćemo se vjenčati nakon x godina zajedno, nitko nije bio iznenađen i svi su bili sretni zbog nas. Lijepo :) Kuma, s kojom sam od malih nogu i kojoj sam i ja bila kuma prije 5 god. (ajme kako vrijeme leti!), je bila presretna, zivka me često da vidi što je novo, kad ćemo ići birati vjenčanicu.. Prijateljica iz drugog grada isto tako. S njima i jesam od malih nogu i volim ih kao sestre. Ono što me bode u oči su moje djeveruše. Osim te iz dalekog grada, ostale tri su ovdje. Skoro pa susjede (rodbinski povezane). Godinama smo se družile, izlazile zajedno, bile po cijele dane zajedno i bio je to logičan izbor. No njih kao da ništa ne zanima. Ne kao, nego ih ne zanima. Prošlo je već 6 mj. od ajmo reć te objave i naših zaruka, u tom vremenu su me valjda jednom nazvale i pitale kako idu pripreme. Ne bi me to toliko smetalo, ok, one su još sve tri slobodne cure, izlaze svaki dan, non-stop su negdje u nekom movingu pa ajde i razumijem. Na neki način. Zasmetalo me to da otkad je on otišao tako daleko i znaju da mi je teško, niti jedna se nije sjetila nazvati me. Pozvati na kavu. Ma ne moraju ni to, bilo bi dovoljno i hej, kako si? Meni bi bilo lakše. Jel one nemaju osjećaj za to? Ili ja možda previše tražim?
Ustvari, to nije prvi put da od njih nešto tako doživljavam.. Bilo je već tu ljubomore i svega. No neću o tome. Drage su mi i kažem, bilo je logično da mi one budu djeveruše jer druge nemam ni ne želim. No isto tako očekujem i neku povratnu informaciju s druge strane. A kako sad stvari stoje, načekat ću se. Zar ih ne zanima baš ništa? Kad pitam zašto, dobijem uvijek isti odgovor.. jedna je uvijek bolesna, druga puno radi.. Ne znam što dalje. A možda je onda stvarno stvar u meni..

sama

Nisam kompjuterski frik. I ne znam kako ovo sve funkcionira. Ali naučit ću, što je to za mene. Samo me spopala neka čudna potreba istresti neke stvari iz sebe, a papir sve trpi. Doduše, i internet. Lakše je tipkati gluposti nego zapisivati olovkom. valjda.. Nemam nikakvu želju postati uspješan bloger, ovdje ću samo laprdati što mi padne na pamet. Sad kad sam konačno uspjela pronaći slobodan naziv bloga, šteta bi bilo da propadne.
Sama sam, da. Trenutno. I to me jako iritira i nervira. Iako, danas sam još super. Znam, nismo jedini koji smo razdvojeni i znam, proći će i to.. bla bla.. ali, W-dan se bliži, a meni treba on. Iako, obožavam neke stvari raditi sama, planirati, dotjerivati detalje. Nekad bi ionako samo smetao svojim, meni nepojmljivim, idejama :) Ali da fali, oooo jako, strašno, boli me.. a tek je otišao. Hoću li se naviknuti pa će mi poslije biti malo lakše.. ili će što dalje, biti sve gore? Nije nam ovo prvi put, već je radio svugdje i svašta. Ali zarekla sam se, ovo je zadnji put! Ah, tako sam ljuta! Ne znam točno na što i na koga. Na njega, jer mu se nije dalo učiti kad je bilo vrijeme za to. Na državu, jer.. ma nemam riječi. Neću politiku u svoju butigu. Na sebe, jer sam toliko puta popustila i pogriješila u životu. I sad mi se to sve vraća. Možda da nisam, možda bi sad lakše i bolje živjeli. Ne možda, nego sigurno. Ali sad, što je - tu je. I kako mi je - tako mi je. Njemu je još gore sigurna sam, tako daleko od svih. Bolje da šutim. Čim ga čujem poletim do neba.. pa makar i na tih mizernih par minutica dnevno. Al bolje išta, nego ništa :) I sigurna sam da je on taj. I jedva čekam taj dan kad ćemo se zavjetovati jedno drugome i živjeti sretno do kraja života.. :)
Ok, sad sam već u bajci. Iako, najčešće jesam - klasa optimist.
Pripreme trenutno stoje. Dosta je toga već pripremljeno, zadovoljna sam tim dijelom. Donekle, nikad potpuno. I uvijek strepim i bojim se je li to sve tako 100% kao što je dogovoreno. E da, control freak. Sad bi tu trebao ići onaj smajlić što lupa glavom o zid..
Treba mi odmora. Od loših vijesti, od poštara, od napornih susjeda, od posla. Još malo pa godišnji. Koliko mu se radujem, toliko ga se i bojim. Na što potrošiti toliko silno slobodno vrijeme? Kave. Tračeraj sa svojim babama. Šoping (ne, nisam šopingholičarka. možda bih i bila, da imam s čim) Starim na fb-u već. Ok je to.